U prvi blok turske nuklearke Akuju uspešno učitani imitatori nuklearnog goriva
Ubacivanje 163 imitatora nuklearnih gorivnih elemenata (takozvanih “dummy assemblies” ili “dummy fuel”) u prvi blok turske nuklearne elektrane Akuju (Akkuyu) uspešno je završeno, što predstavlja ključnu fazu u procesu puštanja postrojenja u rad

Ovi imitatori su projektovani kao tačne replike pravog nuklearnog goriva u pogledu dizajna, težine i dimenzija, ali ne sadrže radioaktivni materijal. Operacija je izvedena pod nadzorom turske Regulatorne agencije za nuklearnu energiju, sa primarnim ciljem testiranja mehaničkih sistema za manipulaciju gorivom, kao i potvrđivanja spremnosti i opreme i osoblja za predstojeće pre-operativne faze.
„Završetak ubacivanja imitatora gorivnih elemenata na prvom bloku je zapravo kompletna generalna proba za pravo nuklearno gorivo. Pomoću ovih maketa razrađujemo procedure za rukovanje gorivom u uslovima koji su maksimalno približeni realnom radu i potvrđujemo spremnost sistema za narednu fazu pre samog lansiranja reaktora”, izjavio je Sergej Buckih, generalni direktor kompanije Akkuyu Nuclear. Nakon ove faze, slede hladni i topli testovi opreme reaktorskog postrojenja, pre nego što se u jezgro unese pravi uranijum.
Nuklearna elektrana Akuju, smeštena u južnoj turskoj provinciji Mersin, prva je nuklearna elektrana u ovoj zemlji. Ruska državna korporacija Rosatom gradi 4 reaktora tipa VVER-1200 – lakovodni reaktori sa vodom pod pritiskom – po specifičnom i gotovo jedinstvenom „BOO” (build-own-operate / izgradi-poseduj-upravljaj) modelu, gde ruska strana zadržava vlasništvo i operativnu kontrolu nad postrojenjem.
Prema uslovima Međuvladinog sporazuma između Ruske Federacije i Republike Turske iz 2010. godine, plan je bio da se prvi blok pusti u rad u roku od 7 godina od dobijanja svih građevinskih dozvola. Dozvola za izgradnju prvog bloka izdata je 2018. godine, kada su i zvanično otpočeli građevinski radovi. Prvi parogeneratori su isporučeni na gradilište u avgustu 2020. godine, dok je sveže nuklearno gorivo stiglo na lokaciju u aprilu 2023. godine. Trenutni cilj menadžmenta je da prvi blok počne da isporučuje električnu energiju u turski energetski sistem tokom 2026. Godine – što jeste kašnjenje, ali izuzetno malo za standarde ove industrije i daleko kraće nego u projektima kao što je na primer Flamanvil ukojem je kašnjenje bilo duže od decenije.
Kada svih 4 bloka ukupne snage 4800 megavata bude u potpunosti završeno, očekuje se da će ova elektrana pokrivati oko 10% ukupnih potreba Turske za električnom energijom. Trenutno se radovi odvijaju simultano na sva 4 bloka, a kamen temeljac za poslednji četvrti blok ppostavljen je u avgustu 2023. godine.
Inače, u svetskoj nuklearnoj industriji, BOO model (Build-Own-Operate – izgradi, poseduj, upravljaj; model u kojem jedna kompanija finansira, gradi i nakon izgradnje u potpunosti poseduje nuklearnu elektranu) je redak i praktično predstavlja „izum” ruskog Rosatoma. Razlog leži u tome što većina država nuklearnu energiju smatra kritičnim elementom nacionalne bezbednosti i suvereniteta, pa retko dopuštaju da strana kompanija (i strana država) bude trajni vlasnik nuklearne elektrane na njihovoj teritoriji.
Elektrana Akuju u Turskoj je prvi i trenutno jedini operativni primer gde se ovaj model u potpunosti sprovodi u praksi u svim fazama (Rosatom je većinski vlasnik, finansira izgradnju, upravljaće elektranom i prodavati struju turskoj mreži po ugovorenoj ceni), ali donekle bliski su projekti Rupur u Bangladešu i El Daba u Egiptu.
Ali Akuju je samo početak ambiciozne nuklearne strategije Ankare. Turska već uveliko razvija planove za izgradnju druge nuklearne elektrane na lokaciji Sinop na Crnom moru, dok se sa i sa Kinom vode intenzivni pregovori o izgradnji treće velike elektrane u regionu Trakije, na severozapadu zemlje, ali i sa Kanadom.
A uuporedo sa elektranama velikog kapaciteta, Turska ubrzano razvija i sopstvenu strategiju za male modularne reaktore (SMR). Cilj države je da do 2050. godine u mrežu integriše čak 5 gigavata (odnosno 5000 megavata) snage dobijene iz SMR-ova. U praksi, to bi značilo postavljanje ekvivalenta od najmanje 15 ili 16 pojedinačnih modularnih reaktora.
Izvor: World Nuclear News
S.A.
