Izvor: Wikimedia

Uticaj toplotnih talasa na rad nuklearnih elektrana: tehnički i ekološki izazovi hlađenja u doba klimatskih ekstrema

Ekstremno visoke temperature tokom letnjih meseci poslednjih godina stavljaju elektroenergetske sisteme pod sve veći pritisak, otvarajući pitanje pouzdanosti rada nuklearnih elektrana u uslovima zagrevanja reka i smanjenog vodostaja. Upravo zbog sve učestalijih klimatskih ekstrema, razgovor koji je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) objavila sa Jurajem Rovnijem, šefom Odseka za operativnu bezbednost ove agencije, predstavlja jedan od najvažnijih dokumenata za savremenu nuklearnu industriju – ali i jedno od ključnih pitanja za naš region i Srbiju 

Izvor: Wikimedia
Izvor: Wikimedia

Ova tema za nas ima posebnu težinu imajući u vidu konkretna dešavanja iz proteklog leta, kada su visoke temperature Dunava i smanjena raspoloživost rashladne vode primorale operatere u Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj (kao i u Francuskoj) da privremeno smanje izlaznu snagu pojedinih reaktora. Kako potencijalni budući nuklearni projekti u Srbiji takođe neminovno računaju na velike vodotokove poput Dunava kao primarni resurs, razumevanje fizike hlađenja, zakonskih ograničenja i inženjerskih rešenja za adaptaciju postaje strateški imperativ prvog reda.

Kako funkcioniše hlađenje i zašto toplotni talasi ograničavaju snagu?

Juraj Rovni na samom početku naglašava ključnu činjenicu koja se u javnosti često pogrešno tumači: smanjenje snage nuklearne elektrane tokom leta nije pokazatelj ugrožene nuklearne bezbednosti, već striktno poštovanje ekoloških propisa. Isti propisi i ograničenja važe i za sve druge termoelektrane – na ugalj, gas ili biomasu.

U nuklearnoj elektrani toplota dobijena fisijom koristi se za stvaranje pare koja pokreće turbinu. Međutim, u skladu sa zakonima termodinamike, samo oko jedne trećine te toplote pretvara se u električnu energiju, dok se preostale dve trećine moraju odvesti putem posebnog kruga rashladne vode kroz kondenzator. Ta rashladna voda nikada ne dolazi u kontakt sa radioaktivnim materijalom u reaktoru – reč je o potpuno odvojenom sistemu čija je jedina uloga odvođenje viška toplote (i hlađenje turbinskog prstena vode).

Kod elektrana sa protočnim sistemom hlađenja, voda se uzima iz reke, jezera ili mora, prolazi kroz kondenzator i vraća se u vodotok za nekoliko stepeni toplija. Tokom toplotnih talasa i suša, rečna voda je već prirodno zagrejana i njen protok je smanjen, što drastično umanjuje njen kapacitet da apsorbuje dodatnu toplotu bez narušavanja ekosistema.

Zaštita vodenih ekosistema i regulatorna ograničenja

Ukoliko bi temperatura ispuštene rashladne vode premašila zakonom dozvoljene granice, došlo bi do pada nivoa rastvorenog kiseonika u reci, prekomernog razmnožavanja algi i bakterija, kao i ugrožavanja ribljeg fonda i drugih organizama, naročito u periodima mresta. Zbog toga nacionalna zakonodavstva propisuju stroge gornje granice maksimalno dozvoljene temperature vode koja se vraća u reku, kao i ukupnog zagrevanja samog vodotoka.

Kada reka dostigne taj temperaturni prag, operateri su po zakonu dužni da obore snagu reaktora (ili u retkim slučajevima privremeno obustave rad na nekoliko dana ili nedelja) kako bi smanjili količinu toplote koju predaju vodi. Samo u izuzetnim situacijama, radi očuvanja stabilnosti elektroenergetskog sistema, nacionalni regulator može odobriti privremeno izuzeće od ovih pravila.

Ne postoji jedinstvena univerzalna temperatura propisana na globalnom nivou, jer svaka reka i klimatska zona imaju svoje specifičnosti. Umesto toga, IAEA postavlja međunarodni metodološki okvir na osnovu kojeg nacionalni regulatori za svaku konkretnu lokaciju propisuju operativne limite. Štaviše, standardi IAEA nalažu sprovođenje Periodičnog pregleda bezbednosti otprilike svakih deset godina, tokom kojeg se ovi parametri revidiraju u skladu sa promenama klimatskih uslova.

Tehnička adaptacija: Kako prilagoditi nuklearke toplijoj klimi?

Nuklearne elektrane – kako postojeće, tako i one koje se tek planiraju -mogu se inženjerski prilagoditi rastu temperatura i smanjenju vodostaja kroz nekoliko proverenih tehnoloških rešenja:

  • Prelazak na zatvorene sisteme hlađenja (rashladni tornjevi): umesto kontinuiranog zahvatanja i vraćanja velikih količina rečne vode, rashladna voda kruži u zatvorenom ciklusu kroz mokre rashladne tornjeve, gde se višak toplote ispušta u atmosferu u vidu vodene pare, dok se iz reke nadoknađuje samo minimalna količina vode izgubljena isparavanjem.
  • Vazdušno hlađenje (suvi tornjevi): potpuno eliminiše potrebu za velikim prirodnim izvorom vode za hlađenje kondenzatora, mada zahteva veća kapitalna ulaganja i smanjuje ukupnu termodinamičku efikasnost postrojenja tokom najtoplijih dana.
  • Povećanje kapaciteta kondenzatora i korišćenje otpadnih voda: u toplijim regionima elektrane se projektuju sa predimenzionisanim izmenjivačima toplote, a u sušnim oblastima mogu koristiti čak i prečišćenu komunalnu otpadnu vodu iz obližnjih gradova (kao što je slučaj sa nuklearnom elektranom Palo Verde u Arizoni).
  • Napredni dizajni reaktora: reaktori hlađeni gasom na visokim temperaturama (HTGR), kao i reaktori hlađeni tečnim metalima ili rastopljenim solima, rade na znatno višim termodinamičkim temperaturama, što im omogućava efikasnije hlađenje uz minimalnu ili nikakvu potrošnju vode.

Iskustva sa Dunava iz proteklog leta jasno pokazuju da planiranje budućih nuklearnih kapaciteta u našem regionu više ne može počivati na hidrološkim podacima iz dvadesetog veka. Izbor lokacije i tehnologije hlađenja mora od samog početka ukalkulisati realnost klimatskih promena kako bi buduća elektrana ostala pouzdan stub energetske bezbednosti i u najtoplijim letnjim mesecima.

Izvor: IAEA, (Anna Chtorkh / Juraj Rovny)

S.A.