Foto: Wikimedia

Henri Tilman: novi evroazijski nuklearni ekosistem

Rasprave o razvoju nuklearne energije u Centralnoj Aziji najčešće se svode na dominaciju Rusije i sposobnost korporacije Rosatom da ponudi zaokružene pakete koji obuhvataju tehnologiju, gorivni ciklus, izgradnju i finansiranje. Međutim, fokusiranje isključivo na udeo na tržištu previđa znatno širu transformaciju koja je već u toku širom Evroazije. U Centralnoj Aziji nuklearni projekti se sve više osmišljavaju kao sidra širih industrijskih ekosistema koji obuhvataju rudarstvo, logistiku, naprednu proizvodnju, urbani razvoj, data centre, proizvodnju vodonika i nove transportne koridore

Foto: Wikimedia
Foto: Wikimedia

O ovim procesima u intervjuu za portal The Astana Times govorio je Henri Tilman, osnivač londonskih savetodavnih kuća Asia Investment Research Global (Asia Nuclear) i Ayana Research, specijalizovanih za energetsku tranziciju i investicije na tržištima u razvoju, a mi prenosimo najvažnije zaključke. 

Prema njegovim rečima, priča prevazilazi puko nadmetanje Rusije i Kine i dotiče se kompleksne industrijske politike, razvoja alternativnih lanaca snabdevanja i preoblikovanja ekonomske geografije Evroazije i takozvanog globalnog juga.

Dva različita tehnološka liderstva: Rusija i Kina

Objašnjavajući zbog čega su se i Uzbekistan i Kazahstan odlučili da istovremeno sarađuju i sa ruskim Rosatomom i sa kineskom nacionalnom nuklearnom korporacijom CNNC, Tilman ističe da obe zemlje prednjače u svojim specifičnim oblastima.

Rusija je svetski lider u komercijalnim i zrelim nuklearnim tehnologijama sa najkompletnijom ponudom na tržištu. Krajem 2025. godine Rosatom je gradio 22 velika energetska bloka u sedam zemalja, držeći između 88 i 90 odsto globalnog izvoznog tržišta nuklearnih elektrana, sa međunarodnom knjigom narudžbina vrednom oko 200 milijardi dolara koja obuhvata 35 velikih blokova i šest malih modularnih reaktora (SMR) u 11 država. Pored nedavnih dogovora o izgradnji osam nuklearnih elektrana u Iranu i dve plutajuće elektrane u Indoneziji, Rosatom nastavlja da vodi u Centralnoj Aziji: u Tadžikistanu pregovara o izgradnji malog reaktora snage 40 do 50 megavata i sprovodi sanaciju nekadašnjih sovjetskih postrojenja za uranijum, dok Kirgistan razmatra izgradnju svoje prve nuklearke zasnovane na ruskim SMR jedinicama.

Sa druge strane, Kina predvodi tehnološku trku u reaktorima četvrte generacije (Gen IV) i reaktorima sa rastopljenim solima na bazi torijuma (TMSR). Pored masovne izgradnje domaćih reaktora treće generacije Hualong One snage 1,17 gigavata i razvoja komercijalnog kopnenog SMR-a Linglong One od 125 megavata, Šangajski institut za primenjenu fiziku uspešno sprovodi eksperimente sa torijumskim reaktorom snage 2 megavata. Nakon što je u novembru 2025. godine ostvarena prva uspešna konverzija torijuma-232 u fisilni uranijum-233, ispitivanja početkom 2026. potvrdila su komercijalnu primenljivost ovog goriva, sa ciljem komercijalne upotrebe do 2030. ili 2031. godine. Stoga odluke centralnoazijskih država nisu izbor jednog ugovora naspram drugog, već ulaganje u različite tehnološke pravce koji će oblikovati budućnost industrije.

Uzbekistan i Kazahstan: nuklearni gradovi i industrijski čvorovi

Posebnu pažnju privlači projekat Džizak u Uzbekistanu, vredan 9,5 milijardi dolara, čija je izgradnja započela u julu 2026. godine. Reč je o prvoj integrisanoj stanici na svetu koja na jednoj lokaciji spaja dva mala modularna reaktora od po 55 megavata i dva velika reaktora tipa VVER-1000, ukupne snage 2.110 megavata. Očekuje se da će prvi reaktor biti pušten u probni rad 2029. godine, a proizvodnja električne energije započeti 2033. ili 2034. godine. 

Pored toga, predsednik Šavkat Mirzijojev najavio je u oktobru 2026. razvoj druge i treće nuklearne elektrane i potpisivanje šest energetskih sporazuma vrednih 4,7 milijardi dolara za 3.000 megavata novih kapaciteta, uključujući saradnju sa kompanijama iz Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Japana, Francuske i Katara. Paralelno sa tim, američki državni sekretar Marko Rubio ponudio je u oktobru u Samarkandu saradnju u oblasti SMR tehnologije, dok je Južna Koreja u septembru sa Kazahstanom potpisala 13 sporazuma fokusiranih na kritične minerale i nuklearnu energiju.

Pri izboru lokacija i u Kazahstanu i u Uzbekistanu glavni prioritet bili su pristup vodi i prostor za industrijski razvoj koji proizvodnju energije približava krajnjim potrošačima. Kazahstan je odabrao dve susedne lokacije kod jezera Balhaš kako bi od izvoznika sirovog uranijuma prerastao u velikog regionalnog proizvođača energije. Uzbekistan je, sa druge strane, odabrao lokaciju kod jezera Tuzkan, gde na površini od 200 hektara gradi čitav „nuklearni grad“ projektovan za smeštaj oko 33.000 stanovnika – prvenstveno mladih nuklearnih stručnjaka i njihovih porodica – sa pratećim školama, vrtićima, zdravstvenim ustanovama, sportskim i kulturnim centrima; inače, dodajemo mi iz Nuklearne Perspektive, stara dobra tradicija iz doba Sovjetskog saveza. 

Tilman naglašava da Zapad u velikoj meri zanemaruje činjenicu da nuklearna energija u državama članicama BRIKS-a, Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS) i ASEAN-a postaje osnovni pokretač brzog rasta u sektorima poput data centara, rudarstva, metalurgije i urbanog razvoja, ali i nuklearne medicine, o čemu svedoči i isporuka ruskog generatora tehnecijuma-99m Onkološkom centru u Biškeku u Kirgistanu.

Kinesko-ruska sprega, arktički koridori i „panda obveznice“

Odnos Rosatoma i CNNC-a u Centralnoj Aziji ne treba posmatrati samo kao tržišnu konkurenciju, već i kao podelu rada i tehnološku komplementarnost. Dve zemlje već godinama zajednički razvijaju nuklearne blokove u Kini – uključujući sedmi blok elektrane Tjanvan sa ruskim reaktorom VVER-1200 koji je priključen na mrežu u oktobru 2026. godine – što postavlja temelje za zajednički nastup i prenos tehnologija treće i četvrte generacije u trećim zemljama.

Ova saradnja deo je šire evroazijske integracije koja povezuje Severni morski put sa novim kopnenim Transarktičkim transportnim koridorom (TATC). Ovaj koridor, koji povezuje Rusiju i Kinu preko Sibira i Urala ka Centralnoj i Južnoj Aziji bez oslanjanja na zapadne rute, uključuje pilot-projekte autonomnih kamiona bez vozača i vozova na vodonik, pri čemu će upravo nuklearna energija igrati ključnu ulogu u napajanju te transportne infrastrukture.

Na finansijskom planu, dok Rosatom svoje projekte tradicionalno finansira putem državnih kredita i modela izgradi–poseduj–upravljaj (BOO) – kao što je slučaj sa kreditom koji pokriva 85 odsto troškova kazahstanske elektrane Balhaš – fiskalni pritisci i najavljeno smanjenje unutrašnjeg investicionog programa Rosatoma za skoro 50 odsto otvaraju prostor za nove mehanizme finansiranja. Jedno od glavnih rešenja predstavljaju takozvane „panda obveznice“, odnosno dužničke hartije od vrednosti denominovane u juanima koje strani subjekti izdaju na kineskom tržištu. Prema podacima agencije Standard & Poor’s, u prvoj polovini 2026. godine emisija ovih obveznica porasla je za 68 odsto na oko 160 milijardi juana, pri čemu su strani izdavaoci činili polovinu tržišta, a ruske energetske kompanije i Kina već duže vreme razmatraju njihovo korišćenje za zajedničke energetske projekte.

Iako se na globalnom tržištu pojavljuju novi konkurenti – poput konzorcijuma SAD, Japana i Južne Koreje za izvoz reaktora nove generacije ili danskog startapa Copenhagen Atomics koji razvija komercijalne torijumske reaktore sa rastopljenim solima po ceni od 50 miliona dolara po jedinici od 100 MW termalne snage – Rusija zadržava vodeću poziciju u Centralnoj Aziji, dok se sam region ubrzano pretvara u središte novog, višeslojnog evroazijskog nuklearnog i industrijskog poretka.

Komentar

Ovog puta bismo samo kratko prokomentarisali. Jer ovaj intervju primarno refelektuje veoma kompleksnu poziciju centralnoazijskih zemalja koje su pomalo “uklještene” između velikih sila: Rusije i Kine, ali, zbog njenog kapacitet projektivanja moći, i SAD. Tradicionalno – Rusija je ta koja snabdeva tehnologijama, ali izgleda da se na horizontu nalazi i nova geopolitička strategija koju možda najavljuje upravo ovaj intervju. 

Ceo intervju, inače, možete pročitati i na Astana Times. 

Izvor: Astana Times (Henri Tilman)

S.A.