Foto: Wikimedia

Vestinghaus: lekcije iz projekta Vogtle kao osnova za serijsku gradnju nuklearki u SAD

Kompanija Vestinghaus podnela je zahtev američkoj Komisiji za nuklearnu regulaciju (NRC) za reviziju dizajna reaktora AP1000. Ključni cilj je da se četvrti blok nuklearke Vogtle uspostavi kao “referentni standard” za sve buduće projekte, čime bi se radikalno ubrzalo licenciranje i omogućila masovna, flota-skala (fleet-scale) izgradnja velikih reaktora širom SAD

Foto: Wikimedia
Foto: Wikimedia

Podnošenje „Revizije 20“ dokumentacije o kontroli dizajna (DCD) predstavlja strateški zaokret kompanije Westinghouse. Namera je da se u zvanični dizajn inkorporiraju sve izmene i lekcije naučene tokom mukotrpne izgradnje blokova Vogtle 3 i 4 u Džordžiji – prvih i za sada jedinih novih nuklearnih jedinica izgrađenih u SAD u poslednjih 30 godina. Glavni adut Vestinghausa sada je eliminacija takozvanog „tehnološkog rizika“. 

Vogtle 4, koji je ušao u komercijalni rad u aprilu 2024. godine, služiće kao „osnovno“ (“baseline”) – dokazano rešenje koje budući investitori mogu jednostavno da repliciraju. Prema rečima privremenog izvršnog direktora Dan Sumner-a, mogućnost da klijenti dobiju standardizovanu elektranu bez rizika koji nosi „prvi izgrađeni model“ predstavlja pravu promenu pravila igre (game changer).

Vestinghaus je eksplicitno naveo da je ovaj plan usklađen sa vizijom predsednika Donalda Trampa o izgradnji velike flote nuklearnih reaktora u SAD. Standardizacija dizajna omogućava brže odobravanje licenci (budući podnosioci zahteva će se samo pozivati na već provereni dizajn Vogtle 4), niže troškove jer smanjenje regulatorne neizvesnosti direktno obara cenu kapitala, kao i efikasnost lanca snabdevanja jer serijska izgradnja više jedinica istovremeno omogućava dobavljačima da optimizuju proizvodnju delova. 

Globalni kontekst: Kina prednjači u serijskoj gradnji

Dok SAD tek uspostavljaju standarde za serijsku gradnju, Kina je taj proces već uveliko pokrenula. Pored četiri operativna AP1000 reaktora, u Kini se trenutno gradi još 14 jedinica ovog tipa, uz dodatnih pet pod ugovorom. Kineska verzija dizajna (CAP1000) već se koristi kao dokaz da se ovaj model može graditi efikasno kada se pređe na masovnu produkciju.

Lokalni kontekst i pitanje industrijskih kapaciteta, znanja i političko ekonomskog konteksta

Ali ova vest ključno značenje ima upravo za kompaniju Vestinghaus koja je jedna od najstarijih  i najuspešnijih u ovoj industriji, ali u sadašnjim kokolnostima ima jedan pozamašan problem: nije dovoljno “vertikalno integrisana” jer je pristup proizvodnji i izgradnji nuklearnih objekata ove industrije bio defisan specifičnim istorijskim trenutkom u kojem je nastajao: nakon drugog svetskog rata u periodu rapidne i brze elektrifikacije SAD. Tada je Vestinghaus “specijalizovao” dizajn “Steam Supply” sistema dok je dizajn ostataka postrojenja (turbije, generatori…) obično tehnički i tehnološki kompanija u javnom vlasništvu (Utility company) koje su to mogle zbog privredne grane koja se rapidno širila, zbog sopstvene veličine i finansijske moći. Sa nestankom tih i takvih javnih preduzeća (kao i sa jenjavanjem rapidne elektrifikacije) – teret i rizik “uklapanja” je postao daleko veći, pa Vestinghaus danas ima problem: da bi se njihova tehnologija mogla prihvatiti, potreban je pozamašan i ozbiljan tehnički i tehnološki kapacitet zemlje mušterije, a to je danas sve ređe.

Za razliku od Vestinghausa, njegovi konkurenti – Rosatom i EDF na primer – daleko su bolje integrisane kompanije, pa u svojoj ponudi imaju takozvane “kompletne” sisteme i tehnološki i industrijski kapacitet zemlje domaćina može biti i niži – što sve u konačnici povećava broj potencijalnih mušterija. Tumačimo, tako, da je u pitanju pripremanje i za buduću ekspanziju Vestinghausa na strana tržišta. 

Izvor: World Nuclear News

S.A.